Sa samo 35 godina ostaje udovica, muž odlazi iznenada, potpuno zdrav i u formi. Smrt ne bira. Kako se boriti i izboriti sama sa djetetom od 17 mjeseci u rukama, zna ona sama. Ševala je nakon smrti voljenog supruga postala samohrana majka. Sve brige, od djeteta do stambenog pitanja, pale su na nju.
Godinama nakon toga ona iznalazi načine da sina školuje i obezbijedi mu onoliko koliko i može i ne može kako ne bi osjetio nedostatak oca, bar što se tiče materijalnog. No teško je. Od kada je muž preselio, Ševala je u kreditu, a kaže da se radije obrati mikrokreditnoj organizaciji nego komšiji.
Za njihovu pomoć je očito uskraćena, zbog čega ne znamo.

Ševali su nakon prve posjete počele stizati ponude. Ona se nadala pomoći, a dobila je neočekivane ponude za brak i pomoć u zamjenu za isti.
Sada kaže nema mogućnosti da uzme drva, kredit ne može “prebiti” ovaj put, a i sina šalje na ekskurziju te nas je pozvala kako bi se neko odazvao na njenu molbu da joj pomogne s tim.

I ova porodica baš poput stotine drugih koje sam ranije snimila, živi od svog rada, baveći se stočarstvom i zemljoradnjom. Srcem su vezani za jednog Tarza, a nas su gostoprimstvom kupili odmah. Putujući narod, nekada su ih tako zvali, a od 1971.godine zvanično su dobili naziv Romi. Ljudi iskrenih emocija, čista srca, radovanja poput djeteta, ljudi dobrih duša, naši sugrađani, komšije, nasi prijatelji i poznanici. Nekada pogrdnu riječ Ciganin zamijenio je naziv Rom, što bi znacilo Čovjek. I zaista, romi su uistinu ljudi, baš poput mene i tebe, poput svih nas. A ovi ljudi, koje sam ja posjetila i čiju priču vam donosim su, uz sve navedeno i pravi domaćini. Alimanovići iz Živinica, Salko i Samed i njihova porodica su me ljubazno proveli kroz svoje imanje i ugostili u svom domu. Vrijedne domaćice su ovaj put ostale po strani, a moji sagovornici su se trudili da ni u jednom trenutku ne umanje zasluge svojih supruga u onome čime se svi skupa uspješno bave. Posebnu radost sam osjetila kada sam upoznala najmlađe članove ove porodice, a naročito me se dojmila pažnja i uvažavanje između njih. Dopustite mi dragi moji, da svim Romima čestitam njihov dan i poželim da ljubavi i poštovanju daju prednost. Baš poput ove porodice. Ovo bih zapravo poželjela svima nama. Više osmijeha, manje ružnih pogleda. Više razumijevanja, manje osuda. Više dobra, manje zla. Život je jedan, a na nama je hoćemo li ga potrošiti šireći dobro po čemu ćemo na kraju krajeva i ostati zapamćeni ili ga provodeći dovoljni samima sebi, zatvarajuci naša srca i gajeći ružne misli koje nas stavljaju u vlastite okove.

Od januara primanja nemaju. Socijalna pomoć koju su tada zadnji put primile, više ne stiže. Zašto, ne znaju. Provjeravale nisu, jer trošak im je kažu sići do grada, a valjda je vjeruju i drugima isto. Ako nema nema. Pomirene sa sudbinom da su ostale i bez ono malo mizernog primanja koje je njih dvije nekako izdržavalo, natezajući i krpajući uz još ono malo što poneko donese pokadkad, uzdaju se samo u dragog Boga. Dat ce Bog, zna Bog. Vjera da je neko gore Milostiv i da nece dopustiti da belim presele od gladi, pored svih nas koji ih samo posmatramo i trazimo opravdanje da ne pomognemo. Upitam se Mili Bože, griješim li dušu!?
Munira i Amela vec dvanaest godina žive svoj skromni život bez ikakvih očekivanja. Čisti kućerak, skroman ali mirišljiv, malena avlija sa par kvadrata ali prepuna ljepote i ljubavi… Dragi gledaoci, dopustite mi da vam na svoj način donesem priču o porodici Okić, o majci i kćerci koja imaju jednu drugu i o Hunjeru. Humanim ljudima udruženim u jednu humanitarnu organizaciju koja djeluje na području Živinica i koja, onima u potrebi, budi nadu u bolje danas i ljepše sutra. Neka vas ne zbuni srčan doček prepun smijeha, ubrzo će smijeh suze zamijeniti.

Na ovu priču kasnila sam, nenamjerno, tri i po sata. Da znam, sramota. Kašnjenje unatoč tome što ste krenuli na vrijeme!? O da, moguće je, naročito kada ste zaboravni. Hoću da kažem nepredvidive situacije se dešavaju, ali namjera je bitna. Moja je bila iskrena i čista, pa su sagovornici imali razumijevanja. Nego da vam objasnim zašto sam otišla u Gojčin za koji nisam znala ni gdje se tačno nalazi? Jer je jedna supruga za rahmetli muža spremna uraditi čudo. Spremna napraviti sve, a ruku na srce ne može to svaka. I ne želi. Ona je htjela i ja se nadam da će uspjeti. Uz pomoć sinova, komšija i bližnje rodbine, Senada je odlučila na isti datum, kao i njen muž rahmetli što je radio godinama unazad, napraviti teferič i koridu. Zaslužio je, od od prisutnih smo istu rečenici slusali. I zato sam ja bez imalo dvoumljenja dva puta za isti dan otišla put dalekog Gojčina kako bih vam snimila sve ovo što ćete pogledati.

Na ovu priču kasnila sam, nenamjerno, tri i po sata. Da znam, sramota. Kašnjenje unatoč tome što ste krenuli na vrijeme!? O da, moguće je, naročito kada ste zaboravni. Hoću da kažem nepredvidive situacije se dešavaju, ali namjera je bitna. Moja je bila iskrena i čista, pa su sagovornici imali razumijevanja. Nego da vam objasnim zašto sam otišla u Gojčin za koji nisam znala ni gdje se tačno nalazi? Jer je jedna supruga za rahmetli muža spremna uraditi čudo. Spremna napraviti sve, a ruku na srce ne može to svaka. I ne želi. Ona je htjela i ja se nadam da će uspjeti. Uz pomoć sinova, komšija i bližnje rodbine, Senada je odlučila na isti datum, kao i njen muž rahmetli što je radio godinama unazad, napraviti teferič i koridu. Zaslužio je, od od prisutnih smo istu rečenici slusali. I zato sam ja bez imalo dvoumljenja dva puta za isti dan otišla put dalekog Gojčina kako bih vam snimila sve ovo što ćete pogledati.

Od januara primanja nemaju. Socijalna pomoć koju su tada zadnji put primile, više ne stiže. Zašto, ne znaju. Provjeravale nisu, jer trošak im je kažu sići do grada, a valjda je vjeruju i drugima isto. Ako nema nema. Pomirene sa sudbinom da su ostale i bez ono malo mizernog primanja koje je njih dvije nekako izdržavalo, natezajući i krpajući uz još ono malo što poneko donese pokadkad, uzdaju se samo u dragog Boga. Dat ce Bog, zna Bog. Vjera da je neko gore Milostiv i da nece dopustiti da belim presele od gladi, pored svih nas koji ih samo posmatramo i trazimo opravdanje da ne pomognemo. Upitam se Mili Bože, griješim li dušu!?
Munira i Amela vec dvanaest godina žive svoj skromni život bez ikakvih očekivanja. Čisti kućerak, skroman ali mirišljiv, malena avlija sa par kvadrata ali prepuna ljepote i ljubavi… Dragi gledaoci, dopustite mi da vam na svoj način donesem priču o porodici Okić, o majci i kćerci koja imaju jednu drugu i o Hunjeru. Humanim ljudima udruženim u jednu humanitarnu organizaciju koja djeluje na području Živinica i koja, onima u potrebi, budi nadu u bolje danas i ljepše sutra. Neka vas ne zbuni srčan doček prepun smijeha, ubrzo će smijeh suze zamijeniti.

A šta je ako nije sudbina!? Putem kojim nikada skoro ne idem naročito ne kada krenem za Gračanicu, sa skoro praznim rezervoarom, susrećem njih. Kažem snahi, pričekaj odoh ih priupitati da li bi mi pristali biti prvi sagovornici. Pogledamo se i sve razumije. Ona i djeca u autu čekaju, automobil radi, kontam Bože samo da se ne zadržim previše i samo da pristanu. Ponavljam u sebi, ajde bona možeš ti to. Moraš, hajde hajdeee! (Inače strasno me je sram stati i upitati nekoga za priču.) I zaista, trčkarajući vičem iz daljine, kao da upravo to činim svaki dan. Pitam ih da li im smijem prići i izvinjavam se ako smetam, unaprijed. Prepoznaju moj glasić šta li i iz šale dobacuju: “E vala zadnjih si nas se sjetila, nećeš!” Šale se naravno, a meni srce poskakuje… selamim se, Ferida prepoznajem, a divni Kapetan ne saslušavši me do kraja govori: “Ma može, pa ljudi smo.” I pitam ja vas, šta je ako nije znak, hajde Dijana kreni, kada si se bacila u ovo, sada furaj naprijed.